Wilhelm II [uredi]
Ponovno legimitiziranje carskog trona i Bismarckova ostavka [uredi]
Carstvo se jako dobro razvijalo pod Bismarckovim vodstvom sve do careve smrti u ožujku 1888. Nakon njegove smrti, Friedrich III. njegov sin i nasljedik bio je na vlasti samo 99 dana, nakon što je tron prepustio Wilhelmu II. Taj događaj je zabilježen kao Godina tri cara (Dreikaiserjahr), tj. u godini dana (1888. godine) na vlasti su bila tri cara. [[Wilhelm II] shvatio je značenje carskog trona i želio ga je očuvati onda kada su monarhije u Europi bile podčinjenje i kada su monarsi zapravo imali samo figurativnu vlast. Ambicije Wilhelma II i njegova djela dovela su ga u sukob sa prvim nječkim kancelarom Ottom von Bismarckom[2]. Nakon žestokih svađa oko preuzimanja vlasti, Bismarck je posustao i predao vlast Vilimu II. odsupivši sa mjesta njemačkog kancelara u ožujku 1890.
Nakon Bismarckovog odlaska s mjesta njemačkog kanclelara, Wilhelm II postao je glavni vođa Njemačke. Za razliku od njegova oca [[Wilhelm I|Wilhelma I] koji je većinu poslova, bilo unutrašnjih bilo vanjskih, ostavio vladi Wilhelm II se aktivno uključio u njemačku politiku, želeći napraviti dojam pouzdanog i upućenog vladara, i zadržati pravu, a ne figurativnu vlast[3]. Wilhelm II je po vlastitoj želji primao ekonomske savjete od Walthera Rathenaua, veoma kontroverzne osobe u njemačkoj politici koja je bila liberal, židov, slobodni zidar i homoseksualac (kojeg su 1922. godine u atentatu ubili desničarski ekstremisti). Od Rathenaua, Vilim je saznao mnogo o europskoj ekonomiji i industrijskim i financiskim vezama Europe, što mu je mnogo pomoglo da se aktivnije ukljući u politiku[4].
Na službenim pojavljivanjima i fotografiranjima, Wilhelm II uvijek je skrivao svoju lijevu ruku koja mu je deformirana još od rođenja. Wilhelm II je u svjetskoj historiji ostao zapamćen po njegovoj agresivnoj vanjskoj politici koja je Njemačku dovela u izolaciju nakon Prvog svjetskog rata.
Nema komentara:
Objavi komentar