Prvi svjetski rat i kraj carstva [uredi]
Nakon atentata na austro-ugarskog predstolonasljednika Franju Ferdinanda koji je počinio bosanski srbin Gavrilo Princip, car Wilhelm II ponudio je austrijskom caru Franji Josipu punu pomoć i podršku austrijskom planu o napadu na Srbiju, koju su krivili za atentat. Nakon što je Srbija odbila zahtjev Austro-Ugarske da austijski istražitelji istraže sljučaj atentata, Austrija je započela sa invaziju na Srbiju. Njemačka nije očekivala rat, a i misila je ako i rat izbije da će biti na regionalnoj razini, između Austrije i Srbije u koju bi se eventualno uključila Rusija. Nakon što je njemačka stala uz Austro-Ugarsku a Francuska i Britanija uz Rusiju, bilo je očigledno, ako rat izbije, da će se Europa suočiti s najvećim ratom do tada.
Njemačka je krenula u rat ciljajući na svog glavnog protivnika, Francusku. Njemačka je u Francuskoj vidjela glavnu prijetnju na Europskom kontinentu, koja bi se mogla brže mobilizirati od Rusije i preuzeti jezgru njemačke industrije u Porajnju. Za razliku od Britanije i Rusije, Francuzi su se uključili u rat prije svega zbog osvete Njemačkoj, posebno, zbog gubitka Elzas-Lotaringije 1871. Njemačko vrhovno zapovjedništvo znalo je da Francuzi skupljaju vojsku za ulazak u Elzas-Lotaringiju. Njemačka nije htjela rizikovati dugačkim bitkama uz njemačko-francusku granicu te je umjesto toga prihvatila Schlieffenov plan, vojni plan smišljen tako da izbjegne naporne bitke uz njemačko-francusku granicu. Njemačka vojska je ušla je kroz zemlje Beneluksa u Francusku, spuštajući se prema Parizu i opkolila te je brzo pobjedila francusku vojsku na francusko-njemačkoj granici. Nakon poraza Francuske vojske, Njemačka se okrenila prema Rusiji. Međutim Francuzi su i nakon poraza svoje vojske pružali žestok otpor braneći njihov glavni grad, Nijemci su se morali povući nakon Prve bitke na Marni.
Nakon njemačkog neuspjeha u Prvoj bitci na Marni njemačka ideja o brzoj pobjedi je propala i počelo je dugotajno ratovanje u rovovima. Daljni pokušaji prodora u dublji francuski teritorij, propali su nakon dvije bitke kod Ypresa sa velikim žrtvama na obje strane. Njemački zapovjednik vrhovnog štaba Erich von Falkenhayn odlučio je odustati od Schlieffenovog plana i umjesto toga usredotočiti se na dugotrajni i naporan rovovski rat s Francuskom. Falkenhayn se usredotočio na drevni grad Verdun. Razlog je bio taj što su je grad Verdun bio grad heroj i francuski ponos u Francusko-pruskom ratu, stoga je znao da će se Francuzi pobrinuti da Verdun ostane slobodan. 1916. godine, kada je počela bitka za Verdun počela, francuske postrojbe počeli su zadobivati teške udarce. Prvo je njemačka vojska trovala franucske vojnike otrovnim plinovima, a nakon toga izravnim napadom još bi više naudila njihovom stanju. No bitka se tokom vremena ohladila, stoga je opet sve prešlo u iscrpljujući rovovski rat koji je samo zadržavao njemačke vojnike u Francuskoj dok su Rusi bili sve bliže istočnoj Pruskoj. Unatoč tome što su francuski gubitci bili puno veći od njemačkih francuski vojnici na bojištu dobivali su stalnu podršku u ljudstvu, što je Nijemcima otežavalo zauzimanje Verduna. Nakon što je na mjesto Falkenhayna došao budući nacist Erich Ludendorff, shvatio je da je bitka kod Verduna uzaludna i da tako njemačka samo gubi u ljudstvu i na vremenu, stoga je naredio povlačenje svojih trupa u prosincu 1916. godine.
Dok je stanje na zapadnom prontu bilo beizlazno, borbe na istočnom frontu često su završavale njemačkom pobjedom. Jako loše organizirana i naouržana ruska vojska nije bila u mogućnosti pobjediti podosta dobru organiziranu njemačku vojsku, stoga su je Nijemci uspješno širili na istok. Njemačka je profitirala iz unutrašnjih političkih sukoba u Rusiji, stoga je 1916. godine osigurala ruskom komunistu Vladimiru Lenjinu siguran put kroz njemačku na putu u Rusiju. Nijemci su smatrali da će Lenjin prouzročiti daljnje političke nerede u Rusiji, te da Rusija nakon toga više neće biti sposobna ratovati, te da će njemačka vojska pobjediti na istočnom frontu, što bi ujedno dovelo i do prebacivanja velikog broja vojnika s istočnog fronta na zapadni za daljni rat sa saveznicima.
1917. godine u Rusiji su izbile dvije revolucije u kojima je srušeno carstvo i uspostavljen komunistički režim pod vodstvom Vladimira Lenjina. Kako je imao previše unutarnjih problema, Lenjin je odlučio zaustaviti pohod na Njemačku i Austro-Ugarsku i preusmjeriti vojne snage u borbu protiv unutrašnjih neprijetalja, carevih pristaša. 1918. godine u mirovnom ugovoru u Brest-Litovsku, komunistička vlast Rusije dala je ogromnu količinu teritorija na raspolaganje Njemačkoj samo da bi što prije okončali rat na istočnom frontu. To uključuje današnje pribaltičke zemlje (Estoniju, Litvu i Latviju), Ukrajinu i Bjelorusiju. Naravno mirovni ugovor je stavio Njemačku u povoljan položaj. Ne samo što je ogromna količina teritorija dana Njemačkoj i što su Rusi uz to i morali platiti ratnu otštetu Njemačkoj, nego su Nijemci mogli prebaciti veliki broj vojnika na zapadni front i posvetiti se ratu sa ostatkom Antante.
Na kolonijalnom bojištu, njemački rezultati su bili izmjenjivi. Mnogo njemačkih kolonija palo je u ruke britanske i francuske vojske. Međutim u Njemačkoj Istočnoj Africi, impresivan pohod vodio general Emin von Lettow-Vorbeck, vođa afričkih domorodaca koji su se borili na njemačkoj strani. Lettow-Vorbeck je koristio gerilske metode napada protiv britanaca u Keniji kao i u osvajanju portugalskog Mozambika kako bi dobio više zemlje i zahila hrane i oružja za njegove vojnike. Nakon rata njegova vojska je bila jedina kojoj je dopuštena pobjednička svećanost ispod Brandenburških vrata.
Bez obzira na uspijeh na istočnom bojištu 1918. godine, Njemačka nije napredovala na zapadnom bojištu zbog tri razloga. Prvi je bio dužina dugotrajnog i napornog rata, naime njemački vojnici su konstantno bili na bojištu, boreći se bez vjere u pobjedu Njemačke. Drugi razlog je bio pobuna civila zbog dugotrajnog ratovanja njemačkih vojnika i smanjenja životnog standarda. Naime, nakon britanske blokade Njemačke, njemački civili bili su prisiljeni živjeti u jako lošim uvjetima. Povećale su se cijene, posebice hrane i osnovnih životnih potrepština. Počeli su brojne antiratne demostracije koje su posebno organizirali pripadnici stranaka lijevog krila kao Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) i Nezavisna socijaldemokratska stranka Njemačke, koji su zahtjevali hitan završetak rata. Tokom rata, a posebice zime 1916. - 1917. godine, od neishranjenosti umrlo je 750.000 njemačkih civila, što je razbjesnilo njemački narod koji je svoj bijes pokazivao priključivanjem radikalnim strankama u Njemačkoj, koje su se protivili nastavku ratovanja. Treći razlog njemačkog neuspjeha je uključivanje SAD-a u rat, koji dodatno poremetio njemačke planove i potopio zadnje ideje o pobjedi Nijemaca u Prvom svjetskom ratu.
U novembru 1918. godine Austro-Ugarska s našla u vrlo teškoj poziciji. Untarnje revolucije, već izgubljeni rat, nezadovoljstvo potlačenih etničkih skupina uzelo je maha. Austro-Ugarska, jedini pravi saveznik Njemačke, se pod pritiskom unutrašnjih problema raspala. S druge strane njemački car Wilhelm II, zbog socijalističkih demonstracija koje je pokrenio SPD, pred kraj rata abdicira sa položaja njemačkog cara. Ovim njegovim činom završva era Njemačkog Carstva i počinje nova era Njemačke (Weimarske Republike) u sasvim novom društvenom uređenju
Nema komentara:
Objavi komentar