Unutrašnji poslovi [uredi]
Tokom vladavine Wilhelma II Njemačka više nije bila tako autorativna zemlja kao pod vlasti Otta von Bismarcka na mjestu njemačkog kancelara. Nasljednici Bismarcka imali su velikih poteškoća kod promjene vlasti, posebice njegovi nasljednici na mjestu premijera Pruske. Prve liberalne promjene uveo je Leo von Caprivi smanjivši time nezaposlesnost. Njegov program liberalizacije Njemačke bio je prihvaćen od strane cara i u većem dijelu njemačkog stanovništva. Jedini protivnici promjeni sustava bili su pruski zemljovlasnici, koji su se bojali gubitka vlasti i moći, stoga su pokrenuli mnoge anticaprijevske kampanje protiv Caprivijevih reforma[5].
Za vrijeme dok su se pruski aristokrati protivili svim zahtjevima ujedinjenje Njemačke, 1890-ih nekoliko je pobunjeničkih organizacija stalo protiv konzervativne politike pruskog militarizma i politike prusifikacije koja se polako uvlačila u vanjsku i unutarnju politiku kompletnog Njemačkog Carstva. Neki profesori su uveli program liberalizma u školstvom, pruživši tako alternativu militarizmu i potičući želju za individualnosti i slobodom[6]. Najveću opoziciju monarhiji i njemačkom caru Wilhelmu II. pružila je novoosnovana stranka SPD (Socijaldemokratska stranka Njemačke) koja je uključivala mnoge ljevičarske ideje među njima i marksizam. Također SPD je bio zagovornik mnogih socijalističkih reformi koje bi oslabile vlast i moć cara, stoga se ta novoosnovana stanka na početku svog djelovanja žestoko sukobila s Wilhelmom II. Velika njemačka industrija uvela je program socijalne skrbi i zbrinjavanja za svoje radnike sve dok se nisu izjasnili kao socijalisti ili članovi trgovinske unije. Imali su pravo na mirovne, osiguranje u slučaju bolesti čak su bili i stambeno zbrinuti, što je smanjilo socijalne poteškoće[7].
Wilhelm II, za razliku od Bismarcka, razriješio je razmjerice između Njemačke i Katoličke crkve, te je zajedno sa Katoličkom crkvom uložio ogroman trud u borbi protiv socijalizma[8]. Ta politika je propala kada su socijal-demokrati dobili trećinu glasova na izborima 1912. godine za Reichstag, te tako postala najveća politička stranka u Njemačkoj. Vladu je međutim ipak bila sastavljena od koalicije desničarskih stranaka koje je podupirao car i Katolička crkva. Nakon sastavljanja vlade usljedilo je porast nacionalizma i militarizma, koji je izazvao biježanje Nijemaca u strane države kako bi izbjegli vojnu službu. Većina njih pobjegla je u SAD.
Tokom Prvog svjetskog rata, točnije 1916. godine, Wilhelmova moć se razdijelila se u dva dijela. Pravu vlast je preuzeo zapovjednik Njemačkog vrhovnog vojnog zapovjedništva i budući predsjednik Njemačke (Weimarske Republike) Paul von Hindenburg i budući nacist Erich Ludendorff. Car više nije bio glavna liočnost u njemačkoj politici, već je imao samo figurativnu vlast koju je obnašao sljedeće dvije godine, sve do njegovog abdiciranja 1918. godine s mjesta njemačkog cara.
Nema komentara:
Objavi komentar