Vanjski poslovi [uredi]
Wilhelm II želio je stvoriti Njemačkoj "mjesto pod suncem", pa je kao i Velika Britanija počeo stvarati kolonijalne posjede širom Afrike i Pacifika. Kako je većina afričkog tetirorija već bila od prije kolonizirana, Njemačka nije imala lagan zadatak. Preuzeli su sve nekolonizirane države u Africi stvorivši tako Njemačko Jugozapadnu Afriku (Namibija), Njemački Kamerun (Kamerun) i Njemačku Istočnu Afriku (Tanzanija). Njemačka je također dobila neke otoke u Pacifiku. Kinesku luku Qingao, koja je bila konkurantska luka britanskom Hong Kongu i portugalskom Macau. Afričke kolonije stvarali su nekakav profit Njemačkoj, dok od pacifičkih otoka nije bilo velike ekonomske koristi. Služili su samo za širenje njemačkog jezika i utjecaja u svijetu. Njemačka, koju je financirala Njemačka banka (Deutsche bank), uključila se u projekt izgradnje Bagdadske željeznice (1900. - 1911.) zajedno sa Osmanskim carstvom, što je pokrenulo stvaranje njemačkih luka na Bliskom istoku[9]. Stvaranje Bagdadske željeznice podupirala je i Velika Britanija, koja je vjerovala da će tim činom povećati trgovinu između njihove zemlje i Njemačke. Međutim kako je vrijeme prolazilo, Britanci su uvidjeli da njemački napori u pokušavanju povećavanja svog utjecaja na Bliskom istoku dovode do smanjivanja britanskog utjecaja, stoga su britanci zatražili obustavu radova na Bagdadskoj željeznici. Zahtjev su prihvatili Njemačka i Osmansko carstvo. Bismarck je doduše imao drugačiju politiku te se protivio kolonizaciji. Smatrao je da će Njemačka dobiti međunarodnu moć dominiranjem u Europi i stvaranjem Njemačke srednje Europe (Mitteleuropa) te tako preuzeti neke dijelove teritorija Ruskog Carstva, što bi stvorilo dovoljne ekonomske resurse i ostvarilo profit. Vilimovi napori za kolonizacijom nekoliko slobodnih teritorija u Africi i na Pacifiku naišlo je na velike kritike njemačkih nacionalista i budućeg nacističkog vođe Adlofa Hitlera, što je propustio napraviti Njemačko carstvo koje bi se temeljilo samo na europskim teritorijima.
Njemački kolonijalizam Wilhelma II upleo je Njemačku u brojne sukobe. Prvi sukob dogodio se tokom Bokserskog ustanka u Qingdaou. Kineski civili protestirali su protiv njemačke vlasti u toj pokrajni. Na taj čin car Wilhelm II odgovorio je veoma brzo oružanim napadom, govoreći da kinezi moraju zapamtiti njemačku moć i silu na isti način kako su europski narodi zapamtili Hune. Ta careva izjava upotrebljena je mnogo puta u Prvom i Drugom svjetskom ratu za ismijavanje Njemačke i njemačkog naroda. Drugi slučaj je bio kada je nasilna njemačka politika dva puta skoro prouzročila rat s Francuzima oko pitanja Maroka.
Njemački kolonijalizam isto je rezultirao mnogim neslavnim potezima. Kao što su brojni genocidi u Njemačkoj Jugozapadnoj Africi (današnja Namibija), posebice onaj nad plemenima Herero i Nama. Nakon preuzimanja jugozapadne Afrike, njemački bijeli doseljenici naselili su se na zemlju afričkih plemena Herero i Nama, u cilju da ih potlače i stave u rezervate. Pripadnici plemena Herero i Nama postali su robovska snaga, dok je njihova zemlja iskorištavana kao vrijedan resurs, osobito za vađenje vrijednih kamenja i dijamanata. 1903. i 1904. godine pripadnici plemena Herero i Nama pobunili su se protiv njemačkih vlasti u istočnoj Africi. Kao odgovor na pobunu, Wilhelm II poslao je njemačkog vojnog zapovjednika Lothara von Trothu u jugozapadnu Afriku kako bi prognao pripadnike plemena Herero iz istočne Afrike. Von Trotha je dao ultimatum plemenu Herero.
Ja, veliki general njemačkih trupa, šaljem ovo pismo pripadnicima plemena Herero... Svi pripadnici plemena Herero moraju napustiti ovu zemlju... Ako bilo koji pripadnik plemena bude pronađen unutar njemačkih granica, s oružjem ili bez njega, sa domaćom životinjom ili bez nje, bit će ustrijeljen. Više neću primati žene ili djecu; nego ću ih odvesti natrag u pleme te ubiti. To je moja odluka za sve pripadnike plemena Herero.[10]
Ukupno, oko 65.000 pripadnika plemena Herero (80% cijelokupne populacije plemena Herero) i 10.000 pripadnika plemena Nama (50% cijelokupne populacije plemena Nama) je likvidirano ili je umrlo tokom njemačke vladavine u Africi. Njemačko carstvo opravdavalo je akciju svijetu, govoreći da pripadnici plemena Herero nisu bili pod zaštitom ženevske konvecije o ljudskim pravima, što su Nijemci shvatili kao da pripadnici plemena Herero i Nama nisu ljudi, nego "podljudi". Ova metoda dehumanizacije i oduzimanja ljudskih prava biti će osnova Adlofu Hitleru i Nacističkom režimu za progon Židova i ostali "nižih rasa". Međutim, nasuprot Trećem Reichu, Njemačko carstvo nije sve crnce smatrala nižim rasama. Dapaće nekoliko domorodaca koji su prihvatili Kršćanstvo su postali dijelom njemačke kolonijalne vojske, zvana Askaris. Genocid je bio posebno uperen prema pripadnicima plemena Herero i Nama iz Njemačke Istočne Afrike, kako bi uplašili tamošnje domorodačko stanovništvo i zaustavili ih u svakoj daljnjem pokušaju pobune. Ujedninjeni Narodi priznali su i potvrdili ovaj genocid 1985. godine, kao posljedica toga 2004. uz njemačka vlada je osudila sve zločine koje je počinilo Njemačko carstvo.
Njemačke nesuglasice s Francuskom i poduprianje Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1908. godine, uništilo je dobre veze Njemačke s Rusijom, potencijalnim saveznikom u borbi protiv Britanske prevlasti. Nakon što su se Britanci i Rusi usuglasili protiv njemačke agresivne vanjske politike i riješili razmjerice s Francuskom, Njemačka je ostala izolirana i uz jedinog odanog saveznika Austro-Ugarsku. Također se Austro-Ugarska isto tako oslanjala na Njemačku kao na jedinog pravog saveznika te je ovisila o njemačkoj potpori etničkom nacionalizmu u multietničkom Austro-Ugarskom carstvu. Njemački drugi saveznik Italija vidila je mnogo više profita u preuzimanju velikog dijela hrvatske obale, koja je u to doba bila u sklopu Austo-Ugarske, nego u savezništvu sa Njemačkom.
Nema komentara:
Objavi komentar