Put do moći
Hitlerov ključni trenutak je došao s Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku 1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska Republika nikada nije bila prihvaćena od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po veličini.
Većina glasova za naciste došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemačkom društvu koji su bili najviše pogođeni s visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenošću koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije previše obraćala pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izričito protiv Hitlera. Izbori iz 1930. bili su katastrofa za centar-desnu vladu na čelu s Heinrichom Brüningom, koja sada nije imala većinu u parlamentu. U prosincu 1931. godine izbio je skandal s Hitlerovom nećakinjom Geli Raubal. Pronađena je mrtva u svojoj spavaćoj sobi počinivši samoubojstvo iz pištolja koje je Hitler posjedovao. Hitler je dao svoj stan u Münchenu na korištenje svojoj polusestri Angeli i njenoj kćeri Geli 1929. Neki glasovi su bili da je Geli počinila samoubojstvo zbog ljubavne veze s Hitlerom, što nikada nije bilo potvrđeno. Ova tragedija je duboko potresla Hitlera.
Pošto Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeći predsjedničke izbore 1931. te su s nacistima htjeli stupiti u dogovor za produženje mandata predsjednika Paula von Hindenburga kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je nastupio u predsjedničkim izborima protiv Hindenburga, i uspio je biti drugi u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom krugu u travnju 1932.
Nakon što je pobijedio na predsjedničkim izborima Hindenburg je raspustio vladu i imenovao novu vladu s Franzom von Papenom na čelu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za srpanj 1932. Na tim izborima nacisti su dobili 230 mjesta i tako su postali najveća stranka u Reichstagu. Većinu u Reichstagu sačinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji s nekom od klasičnih stranaka bilo nemoguće. Poslije izglasavanja nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84% zastupnika, najavljeni su novi izbori.
Papen i Katolička stranka centra (Zentrumspartei) započeli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške uvjete; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednički dogovor o dobivanju mogućnosti korištenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju podršku radničke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u studenom 1932., nacisti izgubili nešto glasova i zastupnika u Reichstagu. Ovaj gubitak podrške nije uvelike smanjio njihovu moć, jer su još ostali stranka s najviše zastupnika u parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpušta ga i imenuje generala Kurta von Schleichera koji je obećao da će uspjeti sastaviti većinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radničkim strankama kao i s disidentskim nacističkom frakcijom predvođenom Gregorom Strasserom.
Papen i Alfred Hugenberg, koji je također bio predsjednik Njemačke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeća desna stranka u Njemačkoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji s DNVP-om., uvjeravajući da će DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogućnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspiše izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacističke stranke: Hitlera, Göringa, i Wilhelma Fricka. Dana 30. siječnja 1933., Adolf Hitler je položio službenu zakletvu za kancelara Reichstaga.
Na izborima u ožujku 1933., nacisti su dobili 44% glasova, te su u koaliciji s DNVP-om držali većinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako većinu u Reichstagu, koalicija je isključila komuniste iz parlamenta i tako se riješila oporbe. Nedugo nakon toga prošao je Zakon punomoći Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacistički kabinet imao moć stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu punomoći nacistički kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je produžavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoći, nacistički kabinet je izglasao cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opozicije ili kritike nove vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U kolovozu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednika nacističke stranke, kancelara, i predsjednika države. Ova konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela sredinom kolovoza 1934.
Nema komentara:
Objavi komentar